gledajuci mojim ocima

Dobrodošli na moj blog

09.08.2013.

susret

Cuo sam njen glas. U prvi tren nisam mogao da povjerujem da je to zaista ona, pa se nisam ni okrenuo. Onako zamisljeno gledao sam kako igraju bilijara, kako kugla udara u kuglu, i jedna ide na jednu,a druga na drugu stranu. Nekad neka upadene i u rupu... sve sam ja to onako nezainteresovano posmatrao, cekajuci da zavrse i da i ja konacno uzmem tak u svoje ruke.

I ponovo taj glas... i sada cujem jos kako izgovara moje ime. Polako okrecem glavu, i zaista to je ona. ne mogu da vjerujem. Nisam je vidio vec nekoliko dana, a do tada smo bili nerazdvojni. Svaku noc smo zajedno provodili u gradu. Nasmijavala me cesto svojim dosjetkama i vicevima koje bi predhodnog dana procitaj na netu. Sa njom nikad nije bilo dosadno. Druzili smo se bez ikakvih obaveza. I onda na jednom tome je dosao kraj, ni sam ne znam zasto. Mislim da sam se uplasio da to ne postane nesto ozbiljno. Najpametnije uvijek je bilo, izvuci se na vrijeme. Spasiti zivu glavu, kako bi to u narodu rekli. E sad bjezanje od ljubavi i spasavanje zive glave, koliko to dvoje moze da se poredi, to je vec druga prica.

Onako, veselo me je gledala, svojim plavim ocima. Sva je skakutala od srece. A i meni  je bilo neobicno drago sto  je vidim. Pozdravili smo se. Ni ona, a ni ja nismo skidali osmijeh sa lica. Sve je bilo kao nekad. Kao da se nismo nikad razdvajali. Eh kad bi taj trenutak mogao vijecno trajati. Ali nazalost, sve u zivotu prolazi, pa i ti lijepi, kratki momenti srece. Ona se pridruzi svojim drugaricama, a ja se vrati bilijaru. Poneki put smo jos razmijenili poglede, a onda ubrzo im se pridruzise neki momci i vise nije bilo ni tih pogleda. Jednostavno sam nestao u njenim ocima....

29.07.2013.

besane noci

Soba je sparna, iako su balkonska vrata cijelu noc bila otvorena. U sobi tiho odaje znakove zivota mala stolna lampa i monitor komjutera koji obasjavaju moje umorno neispavano lice. Cijelu noc sam budan. Ne mogu da spavam. Toliko stvari  se mota po glavi. Na fejsbuku nikoga na catu jer je previse kasno ili previse rano ni sam ne znam. Zora samo sto nije svanula. Gasim racunar i ustajem. Vrijeme je da legnem spavat. Ustajem i idem da zatvorim balkonska vrata, odmicem zavjesu i onda osjetim lagani dasak svezeg zraka koji umi moje lice. Kakva svjezina, kakva ljepota, kakav miris obasja moju dusu tog trenutka. I umjesto da zatvorim vrata ja izlazim na balkon. Svjezina jutarnjeg zraka mi jako godi. Najednom nije vise onako tmurno, nije sparno, nije vruce.  Oci u tom mraku zvijezdanog neba vise ne osjecaju umor. Napolju vlada tisina, tisina koja u mojim usima zvuci kao najljepsa muzika koju sam cuo. Sve mi to tako godi, sve mi to prija. Nebo je vedro, a mjesec, koji mi se cini nesto udaljeniji nego obicno, sija samo polovicno. I gledam u to nebo. U to savrsenstvo bez mane. Gledam te daleke zvijezde cija svijetlos se bori da dopre do mojih ociju prelazeci udaljenost koja se mjeri  hiljadama ako ne i milionima svijetlosnih godina. Gledam tu ljepotu, a onda mi jedna zvijezda zapadne za oko. Nekako treperi i veca je mnogo od svih ostalih. Kao da mijenja oblik, ne mogu da budem siguran. Mozda moje umorne oci pokusavaju da me prevare. Kako bi volio da imam teleskop pa da bolje osmotrim tu zvijezdu. Mozda bi i dvodgled mogao pomoci, a ja imam dvogled, ali ko ce sada da ga trazi. Ko zna gdje je. Ne necu trazit dvogled, jednostavno cu nastaviti da gledam. I gledam, ne skidam pogled sa neba. Ni sam ne znam sta ocekujem da ce se desiti, ali me to toliko fasciniralo da jednostavno i ne razmisljam o tome vec samo gledam. Gledam u te nebeske daljine.

Tako sam stojim u mraku , obasjan samo mjesecinom, kao neka prikaza u gluho doba noci, provodim vrijeme buljeci u zvijezde. I onda jednog momenta, za samo djelic sekunde ukaza se jedna zvijezda ostavi iza sebe sjajan trag,  i onda se ugasi isto tako brzo kako je i zasjala. Zvijezda padalica, pomisli u sebi. Da, bila je to zvijezda padalica. To sam cekao. Ipak se nesto desilo.

Kazu kad vidis zvijezdu padalicu da imas pravo na jednu zelju. Na samo jednu, a ja ih imam tako puno. Mozda jednostavno sacekam jos malo. Mozda se na nebu pojavi jos koja. 

A koliko ljudi samo imaju zelja. Citav zivot da provedu buljeci u zvijezde i brojeci  one koje padnu, ne bi im bilo dovoljno da pokriju sve njihove zelje.

Polako dolazim sebi. Spustam pogled s neba, koje je vec pocelo da postaje svijetlije. Uskoro ce da svane, a ja jos uvijek na balkonu. Ulazim u sobu i gasim lampu koja je jos uvijek bila upaljena,a zatim konacno lezem u krevet i polako tonem u san...


<< 08/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031